Kakve su posljedice ekonomskog populizma? Loše kad to rade političari, dobro kad to radi „narod“. Ekonomski populizam može potaknuti rast i unaprijediti gospodarstvo jedino ako se pretvori u opći pokret (kao svojedobno New Deal) koji jača ponos i poduzetnički duh nacije i društva. Vladine mjere, poput ograničavanja cijena energenata ili zamrzavanja cijena osnovnih proizvoda populistički su potezi koji održavaju percipiranu nepravdu jer jednako djeluju na sve. Ne smanjuju jaz između bogatih i siromašnih, niti jačaju opću motivaciju i potiču optimizam jer ne djeluju na pravedan i transparentan način, a kod nas to najčešće vodi u neku vrstu zlouporabe i malverzacije. Takve mjere ujedno samo odgađaju efekte loših trendova, a ne otklanjaju ih. To se najbolje vidi u našoj najvišoj stopi inflacije u EU, iako bi mjere trebale imati obrnute posljedice.
Vlada je populist kad masovno povećava plaće u javnom sektoru, subvencionira cijenu energenata, ili mijenjanjem poreza poboljšava položaj radnika u odnosu na poslodavca, ili kad predloži zakon koji „preraspodjeljuije“ osobni imetak ili stečeno bogatstvo kao što je porez na nekretnine. Takvi potezi imaju smisla ako djeluju na preraspodjelu bogatstva od (neopravdano) prebogatih prema (neopravdano) siromašnima, ili ako pravedno rasporede teret inflacije i krize na sve sudionike gospodarskih procesa. Kod nas je glavni efekt da oni koji imaju, imaju još više, a povećava se potrošnja, a ne investicije.
Mi smo bivša socijalistička zemlja pa su očekivanja građana još uvijek „ljevija“ od većine zemalja EU. Zato se i desnica i ljevica podjednako udvaraju masama, iako vlast podupire, ili barem ne stoji na putu, kapitala i gospodarskih moćnika. Donedavno je populizam imao ideološki jasne značajke, danas ih više nema. Prividno, najglasniji su desni populisti, ali to je samo zato što su momentalno u fokusu izolacionističke, agresivne i „antiglobalističke“ ideje populizma.
No građani, uglavnom, brinu o stvarima koje ih direktno pogađaju. To je, prije svega, inflacija i njen utjecaj na cijene hrane, nekretnina, usluga i svega ostalog. Građane brine privatni dug, a ne javni, ne zamjećuju strane investicije, osim ako nisu vezane uz njihov svakodnevni život i rad. Zato se populizam i ne temelji na razumu nego na emocijama. A danas su one, globalno, usmjerene „protiv establišmenta“. Građani više nemaju povjerenja u vlast, nemaju ni poduzetnici, zato postajemo sve veći egoisti i dominira razmišljanje „snađi se sam jer ti nitko neće pomoći“.
Sve to pokazuje da živimo u doba kad su drastičnije promjene gospodarskog i političkog sustava nužne, jer bez njih, svako malo, morat ćemo na ulice. Za početak se protestira protiv cijena, a sutra protiv sustava.
Comentários